O MAMI NIJE LAKO PISATI

Pišem o ocu, to je velika mi zadaća, sačuvati od zaborava, doprinijeti očuvanju tradicija, koje se iskorjenuju sa svim mogućim i nemogućim sredstvima. Jer ako ovako nastavi sljedeća generacija (naši unuci) neće znati šta je mesara, kuljen i kobasica, i u biti neće razlikovati ni konja od krave ili svinje. 

       Tata,mama,čiko Ilija i brat Andrija

Pisati o mami, koja još živi na patničkoj postelji, deseto ljeto - nije baš lako. Pogotovo kad su moje ekonomske  mogućnosti za pomoći  i njoj i bratu svele se na minimum. Ali ću zato i ovim putem zahvaliti svim dobrim ljudima koji pomažu i mami i bratu u Svilaju.

Pisati o roditeljima, o mami i tati, je najveće. Pisati o njima dvojma koji su me uveli u ovaj svijet pun svega i dali mi ono najviše, ono najvažnije: ljubav - bez koje ne bih uspio koračati ovim svijetom. Pisati o toj ljubavi je jedan minimalni izrijek zahvalnosti koji mogu učiniti.  

Moja mama, Ana rođena Jagić, rodila se 23. rujna 1933. u dijelu Svilaja koji se zove Poljari, dok je tata iz Bokara. Najmlađa je kćer Peje Jagić i Anđe (r. Baštijan). Njezin otac (a moj djed) Pejo poginuo je u ratnom periodu navodno nesretnim slučajem, ne znam točno. Baka Anđa je umrla 1964.

I od mame sam saznao množinu stvari i sad mi je žao što sve nisam zapisivao, jer memorija je prilavrtljva.

Najvažnija je majčinska ljubav koju uglavnom svi poznajemo, ako ne doživljenu a ono po pričanju. 

Ne može se zaboraviti dobrota koju ti pruži mama, i ne samo u hrani, odjeći...

Kako bih mogao zaboraviti  rukovet šumskih jagoda koje  mi je jednom prilikom donijela iz Stojne? Ili granu procvjetalog bagrema koja je dala miris ne samo ondašnjoj našoj kući, nego cijelom mome životu. 

Mama je cijeli život bila domaćica i seljanka. U potpunoj  borbi za svoju obitelj i dobrobit zajednice. Svoj križ nosi snagom koju nema nitko, samo može biti primljena od Boga.

Rodila je nas trojicu i sestru Ivanku.

Život na selu u drugoj polovici prošlog stoljeća nije bio nimalo lak. Radilo se od jutra do sutra. Tata je po povratku iz Austrije povećao broj stočnih grla tako da smo i mi djeca bili prilično zaposleni. Mama je osim kuhanja, pranja, čišćenja morala i pomusti krave i nahrniti svinje, kokoši... da ne spominjemo povrtaljku, kopanje po njivama a često i muške poslove kao što su sječa drva, skupljanje sijena... Uglavnom, teško je sve to i zapisati, teško je svega se i sjetiti... (žetva i vršidba, branje graha žitnjaka, skupljanje bundava po kuruzu, trganje - vratiću se na opisivanje  ovih poslova čim mi vrijeme dopusti.)

 Mama 70-tih godina u našoj bašči hrani naše svinje

Ali moram još reći da maminog cvijeća na prozorima i u cvijatnjaku nikad  nije falilo, a ružmarin koji je uzgajala nije samo tata stavljao u rakiju nego su mnogi satovi se njime nakitili.

(nastavlja se)

MOJ OTAC - KAKO SMO GLEDALI SPUŠTANJE NA MJESEC

       1969. godine smo već imali radio koji je tata kupio na povratku iz Njemačke. Bio je kupio i dvije gramofoske ploče, singlice. Jedna je bila od Ilije i Marka Begić, sada već klasika bosansko-posavske glazbe, a druga od neke makedonske pjevačice, ne mogu prizvati u sjećanje ni imena a ni pjesama. Tata je služi vojsku u Makedoniji i otuda mu ostala i ljubav prema toj glazbi.

             tata na Ohridskom jezeru 50-tih godina

U selu je bilo svega nekoliko tv uređaja i ja sam to "čudo" prvi put vidio kod djeda Bariše Grgića. Naravno da je bio ugašen (tj utrnit) i pokriven našim lokalnim ornamentalnim ukrasima. Tako da me uopće nije zaintrigrirao.

One večeri kada je bio direktan prijenos spuštanja na Mjesec, moja braća Andrija i Anto su otišli gledati kod spomenutog djeda Bariše, a ja nisam mogao ići jer sam bi premalen. Anto je imao 8 godina a Andrija 11 dok ja sa 5 nisam ušao u izbor gledalaca. I što onda desilo? Ja sam kričao i plakao, valjda želeći da me čuju i oni kod djeda Bariše ali su me očito čuli i oni što su se penjali na Mjesec jer je tata u jednom momentu rekao: idemo mi napolje pa ćemo i mi viditi kako se oni penju na Mjesec. Ja sam oduševljeno pristao i dugo smo zurili u Mjesec pa mi je tata počeo govoriti: Eno ih, je l vidiš kako silaze na Mjesec.

Ja nisam ništa vidio. Ali tata je uporno pokazivao i rekao mi da su to malene crne točkice. Uporno sam zurio, napinjao oči, pitao sa koje strane Mjeseca sve dok uistinu nisam ugledao te male točkice i bio sav sretan te smo otišli u kuću gdje sam ja postao "didžej" vrteći bez prestanka one dvije ploče za tatu, mamu i tetku Matiju.

To je bila moja trauma sa televizijom i Mjesecom. Kao prvo, braća itako nisu ništa vidjela od spuštanja i penjanja po Mjesecu a ja sam sa tatom vidio sve. Mada mi ni braća ni drugi nisu vjerovali. Kao drugo već onda sam shvatio da tv nema nikakve veze ni sa istinom ni sa životom.

U ono doba kad bi tata ili mama išli u Odžak ili Brod, ili drugdje, uvjek bi mi djeca pitali: "šta ćeš mi kupit". A odgovor je bio: "šarenu laž". Kad bi se vratili mi bismo dugo gledali i tražili gdje je ta šarena laž.

Zašto se sjećam te šarene laži?

Sve bi bilo dobro da jednog dana svima nama nisu i kupili tu šarenu laž. Istina je da je ispočetka bila crno bijela, baš kao i kod djeda Bariše (jednako  pokrivena sa narodnim vezovima i sl.) ali je vrlo brzo postala u boji, tj šarena.

Nažalost, danas je jako rijetka pojava pronaći dom u kojoj ta šarena laž tj. tv ne zauzima centralnu poziciju.

A ako uzmemo u obzir telefone, kompjutere... onda doista možemo vidjeti, i priznati, da smo pod vlašću te šarene laži.

MOJ OTAC (5)

GROŽĐE, TOPOLE, KOBASICE...

Što se grožđa tiče, oduvijek smo imali jednu virnicu autohtonog našeg grožđa. Bijelo grožđe koje je sazrijevalo oko Pozarića (Ime Marijina 12.09) i vjerojatno je bilo donešena iz Stojne gdje je nekad bio vinograd. Točnije, do iza drugog svjetskog rata kada su vlasti naredile da se moraju isjeći vinogradi, navodno zbog "peronospore" - tako su nama objasnili u školi. A u Stojni je ta loza se održala u šumi skoro do zadnjeg rata devedesetih godina. 

Međutim, moj otac nije odustajao  pa je zajedno sa pokojnim bratom Andrijom i u bašči napravio tri reda raznih vrsta vinove loze, većinom donešenih iz Hercegovine. Zadnji rat je uništio sve.

Tata je u biti bio inovator, isprobavao je raznorazne stvari. Osim sa voćem, primjerice, bio je zasadio kanadsku topolu u Njivi od Save, računajući da će to biti miraz sestri Ivanki. Bilo je preko 100 stabala,  možda i 150.

I taj plan mu je pokvario rat. 

U Stojni, tamo gdje je bio vinograd, zasadio je bagrem zaradi ogrijevnog drva. Ovdje ću samo napomenuti da su ona naša pitoma brda, zadnji obroncima planine Vučjaka ispred nepregledne slavonske ravnice, do 1945. bili obrađivna polja, voćnjaci i vinogradi. Početkom 70-tih pošumljen je Dančik, brdo na kojem su Švabe (Nijemci) koji su došli sa austrougarskom vlašću "uzgajali pšenicu i jeli bijeli kruh" - govorili su stari ljudi. Posađeni su borići, za potrebe fabrike Natronka iz Maglaja a sada je to već stara šuma. 

Poslije su sve više napuštane Stojne, Kovačuše, Perićke...  sve manje obrađivane tako da je danas šuma faktički sišla do Višića gdje je mjesno groblje. 

Osim sađenja voća i šume, tata je bio pionir u našoj sredini u pravljenju kobasica od svinjskog i goveđeg mesa. Prije tradicionalnih jesenjih mesara (svinjokolja) kupio bi kakvu jalovu kravu zajedno sa čikom Antom te bi je zaklali i meso pomiješali te pravili malo manje masne kobasice.  Prva reakcija sela je bila: pa nismo mi muslimani, pokvariće sve meso i slično. Treba napomenuti da su 70-tih godina svinje bile prilično masne, te da je tata baš zahvaljujući boravku u bolnici sa "djedom Alijom" došao do miješanih kobasica.

Naime spomenuti djed Alija iz Odžaka osta je doživotni tatin prijatelj, jer ga je tata poslužio za boravka u bolnici, a to poštovanje se prenijelo i na daljnja pokoljenja.

Kad smo već kod mesara i mesa spomenut ću i tatino pravljenje sapuna. Zašto je to pravljenje sapuna povezano sa mesom? Znam da je tata koristio staru slaninu, kože, kosti i slično za pravljenje sapuna. Zajedno sa živom sodom i iskustvom koje je "pokupio" u Wiesbadenu (Njemačka) gdje je radio 3 mjeseca u kemijskoj industriji (BASF). Ti sapun i su bile kocke krem boje koje je mama koristila za pranje veša, a ponekad bi netko odnio za probati prati se radi alergičnosti na industrijske sapuna.

I to je samo jedan djelić tatinih inovacija, bez obzira što je bio tvrdi tradicionalist i nije popuštao što se starih običaja tiče, ali nije odbacivao ni dobre novine.

(nastavak slijedi)

MOJ OTAC PEJO MATANOVIĆ - MATIČIN (PRANJKOV) 4 nastavak

O RAKIJI
 I tata je volio popiti, ali nije bio ovisni alkoholičar. Umjerenaš, moglo bi se reći, makar do predratnog doba. Poslije rata, gubitka svega što je imao i pogibije sina, nije se više povratio u svoju živahnost. Jeste da je kad je prešao 50 godina znala ga raznježiti rakija, pa je i plakao, ali bez opravdavati ga sinovski, ipak mogu shvatiti njegovu poziciju nakon 40, 50 pa i 60 godina teških životnih uvjeta. 

Ovo, rasplakati se, mama je nazivala " to rakija plače" a jedan dio ovih priča baš bi oslobodila rakija iz njega. Otkočila kočnice i onda bih saznao primjerice tko ga je zakinuo na dnevnicima (a bilo je toga u priličnoj količini), tko mu je ukrao što, tko je preorao među i slično. Imao je i jedno jako sujevjerje koje ga je godinama progonilo a to je da mu netko krade mlijeko. 

U nekim periodoma godine krave bi davale jako malo mlijeka i on bi pričao o tome kako "vještice'"  mu kradu mlijeko. On se kleo svime da je kao dijete vidio na nekom šlepu na Savi kako je neka žena prebacila štrik preko ramena i iz štrika muzla mlijeko. Za tu gatku, gatara bi morala znati ime krave i tko zna s kakvim đavlima se spetljati. 

Zato su naše krave imale dupla imena i ja sam morao biti izmišljivač. Imali smo po 5 pa čak i 6 krava tako da sam maštu mogao rabiti.

Tata je bio uvjeren da te vještice postoje i kad bi išao musti krave a bilo je malo ili ništa mlijeka padao bi u teški očaj. Bilo je i razumnih objašnjenja: kako krave rade, kako je slaba ishrana i slično.

Sada, poznajući naše suseljane i kako je bilo mudrih koji su bili u stanju zamagliti stvarnost i fizički ukrasti - pomuzti nam krave u nekom momentu, služeći se mudrošću i prijevarama, i uz to braniti ovo sujevjerje kao krivca. Nažalost, takvi su nam bili suseljane pa čak i najbliža rodbina. 

Ovo mogu donekle opravdati činjenicom da je Svilaj kao i cijela regija od završetka drugog svjetskog rata živio pod teškom represijom i da su mnogi žitelji pokleknuli te živjeli dupli život.

Ali to je drugo poglavlje. 

Vratiću se šljivama i rakiji. Tata je imao veliki nasad šljiva, u bašči, na okućnice. Oko 40-ak stabala madžarice, plus dva reda ranki (možda 20-ak). Još je i u Njivi (blizu Save) bilo 10-ak stabala madžarice. Osim ovog glavnog voća imali smo na okućnici dvije stare kruške, dvije stare jabuke,  višnje, dunje, orase, lješnjake, dudove i nezaobilazno grožđe.

(nastavlja se)

MOJ TATA SE RODIO U NEBU

                 zadnja foto našeg tate

Ovaj put ću opisati tatinu smrt. Zadnji dan, jer je 22.02 godišnjica njegovog rođenja u nebu.

Imao je dugo vremena visoki tlak koji ni lijekovi nisu skidali. Ja sam tih dana kupio auto i htio sam da i tata pođe sa mnom i mamom u Svilaj na ruševine. Bio se obrijao i skoro spreman poći, ali onda je odustao. "Ne mogu ", rekao je. Nešto vremena prije bio je otišao u Svilaj sa Markom tetke Matije i to ga je dotuklo. Nije mogao podnijeti toliko boli. Sve što je stvarao cijeli život, postalo je ruševina, pustoš.

Prvi faktor koji ga je dotukao  bijaše Andrijina pogibija na poslu. Prije nego su mu dali vijest o pogibiji, dali su mu injekciju - nemam pojma što, ali je sigurno da nije shvatio dugo vremena što se zapravo desilo.

Od toga se nije nikad oporavio. Klonuo je duhom. 

Dan prije smrti vodio sam ga ljekaru koji mu je dao injekciju za skidanje tlaka koja je on nije htio primiti jer mu je bilo loše kada je istu prvi put primio. Dok smo hodali ruku pod ruku zaustavio se i pitao me je li to traktor jer ga nije vidio a čuo je da prolazi pored.

Navečer je imao gadnu glavobolju i bilo mu je hladno i bez prestanka je molio Zdravo Marijo...

Ujutro me mama zvala i moždani udar ga je već bio pogodio. 

Ukočenom rukom i bez glasa,  nekom vrstom krika, ili bolje rečeno mumljanja pokazivao mi je raspelo, a ja sam otišao zvati hitnu pomoć. Koja je brzo došla i odvezla ga u bolnicu u Požegi gdje je umro oko pet popodne, tek malo iza kada je pristigao brat Anto, koji je u ono vrijeme bio na Trsatu (Rijeka) sa fratrima.

Sahrane je bila dva dana poslije, skupila se brojna rodbina i predvodio ju je bratić vlč. Perica Matanović sa jakšićkim župnikom. Troškove sahrane potpomogla je tetka Ana.

Dugo sam razmišljao o gestu kojim je tata tražio raspelo, križ. U onom momentu nisam shvatio da mu je razapeti Isus važniji od hitne pomoći. Život i znakovi koje sam vidio, doživio, opipao svojim rukama su mi pokazali da je to gola istina.

MOJ OTAC - PEJO MATANOVIĆ MATIČIN (PRANJKOV) 2 nastavak

ČIME SE BAVIO MOJ OTAC?

Bio je zemljoradnik i uzgajivač domaćih životinja. Kao i većina ondašnjih žitelja Svilaja i bliže okolice.

Tata je često napominjao da je nakon podjele obiteljske zadruge pripalo mu 5 duluma (pola hektara = 5000 kvadratnih metara) zemlje, a to je za ondašnje uvjete bilo ništa. Nije bilo dovoljno ni za uzgojiti malo kukuruza sa kojim bi uhranii jednu-dvi svinje za zimnicu i 5-6 pari kokoša kako bi imali friška jaja i nedjeljni ručak od starih koka ili pjetlića koje bi izlegla kvočka s proljeća. Tako da je išao kupovati zemlju. I raditi napola.

Okućnicu i kuću koju je kupio od Ilije (Ribičina) Grgić, oženjen našom najstarijom sestričnom Ivkom, isplatio je radeći na motici, tj kopajući po Slavoniji za dnevnicu. Nešto je dobio u miraz od Jagića. Radio je godinama napola Baricu babe Ruže i kad je bila odlučila prodati ju drugima ostao je kao popišan, razočaran...

Dokle mi sjećanje seže znam da smo imali zaprežna drvena kola koja su vozile naše krave. Bilo je nezaboravno voziti se na tim kolima koja su išla jako sporo i koja su nas služila do kupovine platona i traktora početkom 80-tih. Ja sam se kao momčić jako stidio te zaprege koja je bila ismijavana i na tv-u sa Dudekom u Gruntovčanima.

Tata je nakon definitivnog povratka iz Austrije sagradio veću štalu i svinjac i povećao broj životinja. Radio je marljivo i bez prestanka, prodavao mlijeko i ostale viškove proizvodnje i tako se životarilo. Znam da je jedne godine dobio neku diplomu jer je bio predao najviše mlijeka u zadrugu. A mlijeko smo nosili osim paroku i nekim učiteljima i slastičarima Bahriji i Bedi. Prodavao je i praščiće, telad (ponekad bi ugojio i bika), zatim bi redovno imao graha kuruzara, špica uz bundava, možda ponekad i krumpira, kukuruza, pšenice, ječma ... toga se ne sjećam. Sestra Ivanka kaže da se ovo potonje nije prodavala jer je trebalo nahraniti mnoga grla domaće živeži.

Ma jedno sigurno znam: a to je da se rakije nije nikada nijedan litar prodao. A ispeklo bi se puno, 300 pa i više litara. Istina je isto da bi se pokoji litar potrošio na masiranje. Malo više bi se spremilo u tj otpremilo s gostima ili u goste. A najviše je išlo nedjeljom poslije mise: čiče, ujak, kumovi i druga čeljad bi se došla "pričestiti". Uvijek se "sipala" mala flaša, dvodecka ili trodecka, ali bi se išlo točiti  pofajn puta. Tako sam i ja još za ranog mladenaštva znao ići izvući tegljicom  iz bureta i natočiti u flašku. Buradi je bilo više i sva su stajala u ambaru (netko je ambar zvao udžera) pa bi tata rekao natoči iz ovog ili onog bureta.

(nastavak slijedi)

MOJ OTAC - Pejo Matanović Matičin (Pranjkov)

                                              foto: tata u Beču 70-tih godina prošlog stoljeća

   Pejo Matanović drugi sin Franje i Ivke (r. Ilić).

Rođen 03.09.1931. godine u Donjem Svilaju. Umro 22.02 1997. u bolnici u Požegi.
Od 1945. ostaje bez roditelja sa 4 brata i dvije sestre.
Dvije godine vojske proveo u Makedoniji služeći kao bolničar.
Oženjen od 1955. sa Anom (rođena Jagić), također iz Donjeg Svilaja. Imali su četvoro djece: Andrija (+1995}, Anto, Franjo i Ivanka.
1964. se dijeli zadružna obitelj i preseljava sa ognjišta blizu Kruščika uz Savu među Grgiće preko puta župne crkve Imena Marijina.
1969. odlazi 3 mjeseca u Njemačku (Wisbaden), poslije radi 2-3 godine u Austriji, prvo u Beču zatim u Grazu odakle se definitivno vraća sredinom 70-tih te se posvećuje poljoprivredi. 1992. ostavlja sve i zajedno sa obitelji bježi od smrti u Slavoniju, neki vrijeme u Kuzmici a zatim u Jakšiću gdje ga zatječe 1995. pogibija najstarijeg sina Andrije, a dvije godine iza umire od izljeva krvi u mozak prouzrokovanog visokim krvnim tlakom. Sahranjen na mjesnom groblju u Jakšiću.

                foto: tata i ja pečemo rakiju 1991.


Ja kao njegov sin ću pokušati dati svoje viđenje i prisjetiti se nekih za mene važnih detalja.
Bio je srednje visine (za naše krajeve: 165-170 cm), nikada prekomjerne težine, kosa mu je bila skoro crna dok nije posijedila i nije ju izgubio. Imao je i čvrste zube koje je također zadržao do smrti bez nekih posebnih zubarskih zahvata. Zapravo se ne sjećam da li je ikada i otišao zubaru ili je to obavljao kod djeda Bariše. A možda je imao i zlatni zub napravljen kod Ome u Odžaku.
U selu je svatko imao svoj nadimak tj primenjak po svilajskom govoru. Tata je imao primenjak Šironja, što je bilo po imenu vola ili po širi (sok od šljive u procesu fermentacije) to nikada nisa doznao.

U Svilaju e bilo najmanje 5-6 muškaraca sa imenom Pejo i prezimenom Matanović. Uz primenjak se zato stavljao još jedan pridjevak, primjerice iz koje grane Matanovića je Pejo. Tata je bio Matičin, drugi ke bio Markin, pa Tašin, pa Čarganov, Baričim….
Ovo je valjda bilo po nekoj babi Matiji (Matica), mada je tata htio zavesti drugi pridjevak govoreći da smo mi Pranjkovi – opet valjda po nekom djedu Franji.
A sa imenima i primenjacima nije završavalo tu, nego je netko imao i cijelu gomilu pridjevaka, pogotovo ako dotični ne bi se ljutio na dani mu primenjak. Tako je tata imao još primenjaka jer se i nije previše ljutio.
Bio je uglavnom veseljak i imao je diplomatsku žicu jer su ga često zvali da ide miriti posvađane. Sjećam se da je jedanput nečija kćerka bila pobjegla za momka muslimana u Odžak pa je tata išao u diplomaciju koja je trebala vratiti djevojku. Govorim o događajima iz sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Osim diplomatskih zaduženja zvali su ga da dođe opremiti, oprati, obrijati mrtvaca. Govorio je da to nije ništa strašno, da „mrtvi ne prde“ i u tim slučajevima nije imao predrasuda. Pomoglo mu je u tome i zvanje bolničara tijekom služenja vojnog roka, a uz ostalo je davao injekcije, davao zdravstvene savjete i slično.


Životna njegova priča govori da od djetinjstva bio naviknut teškom radu na polju, po štalama i drugdje.
1942. ostaje bez majke, koja po njegovom pričanju umire najvjerojatnije od zatrovanja krvi*. Drugorođeni od sedmoro djece preuzima teret obitelji jer najstariji čiko Mato nikada ne preuzima inicijative a ostali su bili maleni. Često nam je govorio kako bješe ranjen svjetlećim metkom  u koljeno što je ostalo bez posljedica jer se vjerojatno radilo o površinskoj rani. U istim bitkama za obranu kuće kao četrnaestgodišnji dječak vozio je na zaprežnim kolima ranjenike i poginule.

       foto: tata i mama u izbjeglištvu (travanj, 1995.)     

*ovdje sam izmijenio tekst jer je Ivanka, moja sestra, provjerila da je jedna druga žena (Janja, žena Bože) bila ranjena i podlegla.

 (nastavlja se)