1969. godine smo već imali radio koji je tata kupio na povratku iz Njemačke. Bio je kupio i dvije gramofoske ploče, singlice. Jedna je bila od Ilije i Marka Begić, sada već klasika bosansko-posavske glazbe, a druga od neke makedonske pjevačice, ne mogu prizvati u sjećanje ni imena a ni pjesama. Tata je služi vojsku u Makedoniji i otuda mu ostala i ljubav prema toj glazbi.
U selu je bilo svega nekoliko tv uređaja i ja sam to "čudo" prvi put vidio kod djeda Bariše Grgića. Naravno da je bio ugašen (tj utrnit) i pokriven našim lokalnim ornamentalnim ukrasima. Tako da me uopće nije zaintrigrirao.
One večeri kada je bio direktan prijenos spuštanja na Mjesec, moja braća Andrija i Anto su otišli gledati kod spomenutog djeda Bariše, a ja nisam mogao ići jer sam bi premalen. Anto je imao 8 godina a Andrija 11 dok ja sa 5 nisam ušao u izbor gledalaca. I što onda desilo? Ja sam kričao i plakao, valjda želeći da me čuju i oni kod djeda Bariše ali su me očito čuli i oni što su se penjali na Mjesec jer je tata u jednom momentu rekao: idemo mi napolje pa ćemo i mi viditi kako se oni penju na Mjesec. Ja sam oduševljeno pristao i dugo smo zurili u Mjesec pa mi je tata počeo govoriti: Eno ih, je l vidiš kako silaze na Mjesec.
Ja nisam ništa vidio. Ali tata je uporno pokazivao i rekao mi da su to malene crne točkice. Uporno sam zurio, napinjao oči, pitao sa koje strane Mjeseca sve dok uistinu nisam ugledao te male točkice i bio sav sretan te smo otišli u kuću gdje sam ja postao "didžej" vrteći bez prestanka one dvije ploče za tatu, mamu i tetku Matiju.
To je bila moja trauma sa televizijom i Mjesecom. Kao prvo, braća itako nisu ništa vidjela od spuštanja i penjanja po Mjesecu a ja sam sa tatom vidio sve. Mada mi ni braća ni drugi nisu vjerovali. Kao drugo već onda sam shvatio da tv nema nikakve veze ni sa istinom ni sa životom.
U ono doba kad bi tata ili mama išli u Odžak ili Brod, ili drugdje, uvjek bi mi djeca pitali: "šta ćeš mi kupit". A odgovor je bio: "šarenu laž". Kad bi se vratili mi bismo dugo gledali i tražili gdje je ta šarena laž.
Zašto se sjećam te šarene laži?
Sve bi bilo dobro da jednog dana svima nama nisu i kupili tu šarenu laž. Istina je da je ispočetka bila crno bijela, baš kao i kod djeda Bariše (jednako pokrivena sa narodnim vezovima i sl.) ali je vrlo brzo postala u boji, tj šarena.
Nažalost, danas je jako rijetka pojava pronaći dom u kojoj ta šarena laž tj. tv ne zauzima centralnu poziciju.
A ako uzmemo u obzir telefone, kompjutere... onda doista možemo vidjeti, i priznati, da smo pod vlašću te šarene laži.
Nessun commento:
Posta un commento