SVILAJSKA OBITELJ

 Kako je mama pripremala lukšiju i okuhavala bijeli veš u parijenci.

Ovako sam opisao parijence, prakljaču i lukšiju, objavljeno na ovom istom blogu, a zapisano početkom 90-tih, netom prije rata, u RIJEČNIKU EGZOTIČNIH RIJEČI, tako bijah nazvao onu prvotnu bilježnicu:

28.

PRAKLJAČA – drvena naprava koja služi kao pomagalo prilikom izbjeljivanja rublja.. Istesana je u obliku krova na dvi vode sa okruglom ručkom, dok je donja ploha ravna i sa njome se tuklo po rublju (pr. Kako se samo mlatilo sa onom prakljačom po rubinama da je sve zvečalo.)

29.

PARIJENCA – naprava koja je služila za zaparivanje rublja. Rublje bi se zajedno sa lugom (pepel) od drva složilo u parijencu i onda bi se preko toga sipala kuvajuća voda (ako me sjećanje dobro služi). Izrađena je od šupljeg drveta, u obliku cijevi, visine najviše do jednog metra (pr.Moraću pitati mamu je l’ se lug stavljao i u lukšiju kao i u parijencu.)

113.

LUKŠIJA – sredstvo za pranje kose u prijašnja vremena, ono što bi danas bio šampon ( pr. Lukšija se pravi ovako: provriješ vodu i u nju sipaš lug pa pustiš da se oladi, zatim to procijediš i eto ti prirodnog šampona koji su koristile tvoje bake.)

Teško je zaboraviti te značajne radnje kojima sam u ranom djetinjstvu bio asistent. Sjećam se naše parijence i prakljače.

Ja sam bio jako malen da bih sve detalje pohvatao, ali sam zato našao vrlo precizan i preciozan zapis garevačkog svećenika Ante Burića na portalu župe Garevac:

http://arhiva.garevac.net/tekst/359/?fbclid=IwAR3yrPrFL9wn4pjFxHlggU5Y1VN82XOS3ikfMjLP0ckGLHbFhS_SX0JLhOw

Otkano laneno ili konopljeno platno bilo je grubo i neprikladno za uporabu. Stoga je trebalo, prije nego se upotrijebi, smekšati ga i ubijeliti. U ono vrijeme nije bilo današnjih strojeva za pranje rublje ni izbjeljivača, ni omekšivača ni deterdženata. Trebalo se snaći. A snalazilo se tako da se platno stavljalo u parjenicu. Parijenca je bila drvena cijev promjera sedamdesetak centimetara i visine oko jednog metra. Napravljena je na vrlo jednostavan način. Negdje uz rijeku Bosnu otsječena je velika topola ili vrba. Prepilana je na rečenu visinu i sredina joj je izdubljena tako da je ostao obod debeo oko pet centimetara. Eto to je bio preteča današnjeg stroja za pranje rublja. U blizini bunara na zemlju postavljene su podnice (daske) a na njih jednim otvorom prema dolje parijenca. U šupljinu parijenice naslagano je i nagnjeteno novootkano platno. U isto vrijeme stavljen je kotao vode da proključa (u Garevcu se govorilo da provrije). Kada je voda provrila u nju je sasut pepeo od drva (ne od uglja). Tako je napravljena lukšija. Potom je lukšija izlivena u parijencu i sve je poklopljeno poklopcem. Tako pokišeljeno platno ostavljeno je da prenoći. Sutradan je platno izvađeno iz parijenice i dobro isprano. Platno se pralo prakljačom (plosnat komad drveta s drškom kojim se udara rublje kad se pere. HER) i po nekoliko puta ispiralo u čistoj vodi. Nakon toga ponovno je stavljano u parijencu i ponovno ispirano. Proces se ponavljao po nekoliko puta. Kada je tako nekoliko puta popareno i isprano, platno bi se navečer prostiralo po čistom snijegu, kojeg u ono vrijeme zimi nije nedostajalo, da izmrzne. I ovaj proces ponavljao se kroz nekoliko noći. Tek tako obrađeno platno moglo se upotrijebiti za košulje «prēđe».

To je doista značajan tekst znalca. Ja se sjećam  kako je mama slagala čaršave i skutije u parijence. U ono vrijeme drugih tkanina koje smo koristili te vrste nije bilo u našoj kući. Možda kakva bijela košulja ili gaće se također okuhavahu, ali nisam siguran da se industrijska roba mogla prati na taj način. Sjećam se i lukšije od luga te da je mama prala i kosu u toj lukšiji. A lug je morao biti od čistog, mekog drveta, to  jest  vrba ili topola.

 Za pranje je trebalo i korito a nama je Iva Koljić iz Slavonije pravio to betonsko korito da bi se na njemu moglo tući prakljačom. A to je korito imalo i drugih namjena,  osim za pranje, kupanje (po vrućini) i krave su pile iz njega vraćajući se sa paše. Skoro svaka kuća u Svilaju ga je imala. Tijekom rata ('92-'95) okupatori i pljačkaši su odvezli sva ta korita za negdje praviti barikade... tako su nestale i parijence i prakljačo i sve što su generacije svilajaca sačuvale,  napravile, izmislile...

foto preuzeta sa:

 https://tehnika.lzmk.hr/njega-tekstila/

Parijenca i prakljača su brzo bili izašli iz upotrebe jer je bio došao "plavi radion" prašak za ručno pranje rublja tako da su i parijence i prakljačo i još mnogo toga otišli u većini slučajeva za ogrijevne potrebe dok je puno toga završilo i na Stružcima ili nekom drugom mjestu okolo sela gdje se bacali smeće

Iz vremena parijence moram napomenuti i glasanje grlice.

Naime, jedanput dok sam asistirao pranju sa prakljačom i parijencom čuo sam gukanje grlice i pitao sam mamu što govori grlica. Mama mi je rekla da govori "kupuj kruv kupuj kruv" jer je gladna. Ja sam u tom momentu jeo kruh i  bijah stavio nekoliko mrvica na dlan i pružio ih prema grlici govoreći: "nemoj ići kupovati kruv... evo... na jedi". 

MAMA ILI SVILAJSKA OBITELJ

Ovih dana naša mama će napuniti 87 godina (10 godina leži u krevetu ne može na noge)

 RUVO

Obećah opisati ponešto od svekolikih radova koje je činila moja mama a i mnoge druge mame iz onog vremena u  ondašnjem našem Svilaju.

Kad nam se rodila sestra Ivanka odmah su počele i pripreme za ruvo.

Ruvo ili ruho, za one koji ne znaju je bila oprema, sve ono što mladoj treba u novoj kući, u onoj u koju udajom dolazi. Dobro se sjećam onih davnih svatova koji su išli sa konjskim zapregama, 5 ili 10 ili zavisi koliki su bili svatovi, sve ulašteno , okićeno i veselo. Ispred svih je išao barjaktar na konju sa barjakom, zastavom.

A iza svih je išlo to ruvo. Ovako ga opisuje Benković Zvonko u svme doktorskom radu (PROMJENE SVADBENIH OBIČAJA U TOLIŠKOME KRAJU OD KRAJA 19. STOLJEĆA DO SUVREMENOGA DOBA, Zagreb 2018.) kojega preporučujem da nađete na webu i pročitate.

Miraz  

Uloga se miraza mijenjala postupno. U suvremeno doba dogovor dviju obitelji o vrsti miraza i njegovoj vrijednosti nije predstavljao preduvjet za sklapanje braka. Krajem devetnaestoga stoljeća djevojke su ga same priređivale, a prema uspješnosti izrade procjenjivalo se njezino umijeće rada. Pored miraza djevojka je sa sobom nosila ostalo ruvo koje se sastojalo od raznovrsnih tekstilnih predmeta, namještaja (ormara, kreveta, stolica, stolova), industrijske odjeće i svile. Sve do kraja devedesetih godina djevojaĉko se ruho

prevozilo javno i to ĉetvrtkom u popodnevnim satima. Po njega su u traktorskim prikolicama išli enćija i čajo te djevojke i mladići iz zaruĉnikove kuće. Posljednjih dvadesetak godina prijevoz ruha postao je privatan ĉin. Više se nije trebala pokazivati koliĉina spremljene posteljine, vrsnost veza i rada ni broj soba koje je djevojka dovezla u mirazu, nego se sve više vrednovalo obrazovanje, mogućnost zapošljavanja i eventualni rad u inozemstvu. Kroz posljednjih stotinjak godina uloga samoga miraza promijenila se od toga da je u proširenim, zadružnim obiteljima on bio presudan za udaju do toga da se više ne vozi u obiteljsku kuću mladoženje, nego je on postao osnova za novo, samostalno kućanstvo. Mnoge djevojke posljednjih godina nisu dovozile ništa, izuzev osobnih stvari, a sve ostalo su ili nasljeđivale u mladoženjinoj kući ili su kupovale nakon svadbe od novca koji im preostane od svadbenoga dara.

Mama i tata su odmah po rođenju Ivanke doveli  babu Zeku (Kata r. Jagić bila udana valjda u Matanoviće... nisam siguran, možda je i obratno, morao bih pitati) koja je otpočela tkati ćilim na našem stanu. Poslije je i mama tkala još nešto, možda ponjave, možda čaršave a zasigurno znam da je tkala "trulje" - čini mi se da su se tako zvali tepisi-staze istkani od ostataka tkanine, starih dijelova odjeće izrezanih na vrpce. 

Osim ćilima, ponjava, peškira što su se tkali na stanu još je mama vezla jastučiće i plela telke. Vezeni jastučići su svima poznati dok se možda manje zna o šaranim telcima. To je vrsta pletenih vunenih čarapa sa karakterističnim šarama. Mama je imala do pred rat spremljenih teluka za oveće svatove, i sve je ostalo da odvezu pljačkaši 1992. 

A sestra Ivanka se udala 1995. bez ruva. 

Sjećam se dobro i tih izbjegličkih svatove - a izbjeglištvo se pretvorilo za većinu svilajaca u stalno preseljenje. 

Bosna opustjela. U Bosni  ostalo, ili se vraća, samo malo onih starih koji se malo pomalo preseljavanu. U raj ili pakao ne znam. Ma znam da se u Bosnu preseljavaju i raj i pakao. I to u onom razmjeru u kojem jesu, to jest prebivaju u ljudima, u ljudskim dušama. Vidljivo je to, vidljivo golim okom.

(nastavak slijedi)

O MAMI NIJE LAKO PISATI

Pišem o ocu, to je velika mi zadaća, sačuvati od zaborava, doprinijeti očuvanju tradicija, koje se iskorjenuju sa svim mogućim i nemogućim sredstvima. Jer ako ovako nastavi sljedeća generacija (naši unuci) neće znati šta je mesara, kuljen i kobasica, i u biti neće razlikovati ni konja od krave ili svinje. 

       Tata,mama,čiko Ilija i brat Andrija

Pisati o mami, koja još živi na patničkoj postelji, deseto ljeto - nije baš lako. Pogotovo kad su moje ekonomske  mogućnosti za pomoći  i njoj i bratu svele se na minimum. Ali ću zato i ovim putem zahvaliti svim dobrim ljudima koji pomažu i mami i bratu u Svilaju.

Pisati o roditeljima, o mami i tati, je najveće. Pisati o njima dvojma koji su me uveli u ovaj svijet pun svega i dali mi ono najviše, ono najvažnije: ljubav - bez koje ne bih uspio koračati ovim svijetom. Pisati o toj ljubavi je jedan minimalni izrijek zahvalnosti koji mogu učiniti.  

Moja mama, Ana rođena Jagić, rodila se 23. rujna 1933. u dijelu Svilaja koji se zove Poljari, dok je tata iz Bokara. Najmlađa je kćer Peje Jagić i Anđe (r. Baštijan). Njezin otac (a moj djed) Pejo poginuo je u ratnom periodu navodno nesretnim slučajem, ne znam točno. Baka Anđa je umrla 1964.

I od mame sam saznao množinu stvari i sad mi je žao što sve nisam zapisivao, jer memorija je prilavrtljva.

Najvažnija je majčinska ljubav koju uglavnom svi poznajemo, ako ne doživljenu a ono po pričanju. 

Ne može se zaboraviti dobrota koju ti pruži mama, i ne samo u hrani, odjeći...

Kako bih mogao zaboraviti  rukovet šumskih jagoda koje  mi je jednom prilikom donijela iz Stojne? Ili granu procvjetalog bagrema koja je dala miris ne samo ondašnjoj našoj kući, nego cijelom mome životu. 

Mama je cijeli život bila domaćica i seljanka. U potpunoj  borbi za svoju obitelj i dobrobit zajednice. Svoj križ nosi snagom koju nema nitko, samo može biti primljena od Boga.

Rodila je nas trojicu i sestru Ivanku.

Život na selu u drugoj polovici prošlog stoljeća nije bio nimalo lak. Radilo se od jutra do sutra. Tata je po povratku iz Austrije povećao broj stočnih grla tako da smo i mi djeca bili prilično zaposleni. Mama je osim kuhanja, pranja, čišćenja morala i pomusti krave i nahrniti svinje, kokoši... da ne spominjemo povrtaljku, kopanje po njivama a često i muške poslove kao što su sječa drva, skupljanje sijena... Uglavnom, teško je sve to i zapisati, teško je svega se i sjetiti... (žetva i vršidba, branje graha žitnjaka, skupljanje bundava po kuruzu, trganje - vratiću se na opisivanje  ovih poslova čim mi vrijeme dopusti.)

 Mama 70-tih godina u našoj bašči hrani naše svinje

Ali moram još reći da maminog cvijeća na prozorima i u cvijatnjaku nikad  nije falilo, a ružmarin koji je uzgajala nije samo tata stavljao u rakiju nego su mnogi satovi se njime nakitili.

(nastavlja se)

MOJ OTAC - KAKO SMO GLEDALI SPUŠTANJE NA MJESEC

       1969. godine smo već imali radio koji je tata kupio na povratku iz Njemačke. Bio je kupio i dvije gramofoske ploče, singlice. Jedna je bila od Ilije i Marka Begić, sada već klasika bosansko-posavske glazbe, a druga od neke makedonske pjevačice, ne mogu prizvati u sjećanje ni imena a ni pjesama. Tata je služi vojsku u Makedoniji i otuda mu ostala i ljubav prema toj glazbi.

             tata na Ohridskom jezeru 50-tih godina

U selu je bilo svega nekoliko tv uređaja i ja sam to "čudo" prvi put vidio kod djeda Bariše Grgića. Naravno da je bio ugašen (tj utrnit) i pokriven našim lokalnim ornamentalnim ukrasima. Tako da me uopće nije zaintrigrirao.

One večeri kada je bio direktan prijenos spuštanja na Mjesec, moja braća Andrija i Anto su otišli gledati kod spomenutog djeda Bariše, a ja nisam mogao ići jer sam bi premalen. Anto je imao 8 godina a Andrija 11 dok ja sa 5 nisam ušao u izbor gledalaca. I što onda desilo? Ja sam kričao i plakao, valjda želeći da me čuju i oni kod djeda Bariše ali su me očito čuli i oni što su se penjali na Mjesec jer je tata u jednom momentu rekao: idemo mi napolje pa ćemo i mi viditi kako se oni penju na Mjesec. Ja sam oduševljeno pristao i dugo smo zurili u Mjesec pa mi je tata počeo govoriti: Eno ih, je l vidiš kako silaze na Mjesec.

Ja nisam ništa vidio. Ali tata je uporno pokazivao i rekao mi da su to malene crne točkice. Uporno sam zurio, napinjao oči, pitao sa koje strane Mjeseca sve dok uistinu nisam ugledao te male točkice i bio sav sretan te smo otišli u kuću gdje sam ja postao "didžej" vrteći bez prestanka one dvije ploče za tatu, mamu i tetku Matiju.

To je bila moja trauma sa televizijom i Mjesecom. Kao prvo, braća itako nisu ništa vidjela od spuštanja i penjanja po Mjesecu a ja sam sa tatom vidio sve. Mada mi ni braća ni drugi nisu vjerovali. Kao drugo već onda sam shvatio da tv nema nikakve veze ni sa istinom ni sa životom.

U ono doba kad bi tata ili mama išli u Odžak ili Brod, ili drugdje, uvjek bi mi djeca pitali: "šta ćeš mi kupit". A odgovor je bio: "šarenu laž". Kad bi se vratili mi bismo dugo gledali i tražili gdje je ta šarena laž.

Zašto se sjećam te šarene laži?

Sve bi bilo dobro da jednog dana svima nama nisu i kupili tu šarenu laž. Istina je da je ispočetka bila crno bijela, baš kao i kod djeda Bariše (jednako  pokrivena sa narodnim vezovima i sl.) ali je vrlo brzo postala u boji, tj šarena.

Nažalost, danas je jako rijetka pojava pronaći dom u kojoj ta šarena laž tj. tv ne zauzima centralnu poziciju.

A ako uzmemo u obzir telefone, kompjutere... onda doista možemo vidjeti, i priznati, da smo pod vlašću te šarene laži.

MOJ OTAC (5)

GROŽĐE, TOPOLE, KOBASICE...

Što se grožđa tiče, oduvijek smo imali jednu virnicu autohtonog našeg grožđa. Bijelo grožđe koje je sazrijevalo oko Pozarića (Ime Marijina 12.09) i vjerojatno je bilo donešena iz Stojne gdje je nekad bio vinograd. Točnije, do iza drugog svjetskog rata kada su vlasti naredile da se moraju isjeći vinogradi, navodno zbog "peronospore" - tako su nama objasnili u školi. A u Stojni je ta loza se održala u šumi skoro do zadnjeg rata devedesetih godina. 

Međutim, moj otac nije odustajao  pa je zajedno sa pokojnim bratom Andrijom i u bašči napravio tri reda raznih vrsta vinove loze, većinom donešenih iz Hercegovine. Zadnji rat je uništio sve.

Tata je u biti bio inovator, isprobavao je raznorazne stvari. Osim sa voćem, primjerice, bio je zasadio kanadsku topolu u Njivi od Save, računajući da će to biti miraz sestri Ivanki. Bilo je preko 100 stabala,  možda i 150.

I taj plan mu je pokvario rat. 

U Stojni, tamo gdje je bio vinograd, zasadio je bagrem zaradi ogrijevnog drva. Ovdje ću samo napomenuti da su ona naša pitoma brda, zadnji obroncima planine Vučjaka ispred nepregledne slavonske ravnice, do 1945. bili obrađivna polja, voćnjaci i vinogradi. Početkom 70-tih pošumljen je Dančik, brdo na kojem su Švabe (Nijemci) koji su došli sa austrougarskom vlašću "uzgajali pšenicu i jeli bijeli kruh" - govorili su stari ljudi. Posađeni su borići, za potrebe fabrike Natronka iz Maglaja a sada je to već stara šuma. 

Poslije su sve više napuštane Stojne, Kovačuše, Perićke...  sve manje obrađivane tako da je danas šuma faktički sišla do Višića gdje je mjesno groblje. 

Osim sađenja voća i šume, tata je bio pionir u našoj sredini u pravljenju kobasica od svinjskog i goveđeg mesa. Prije tradicionalnih jesenjih mesara (svinjokolja) kupio bi kakvu jalovu kravu zajedno sa čikom Antom te bi je zaklali i meso pomiješali te pravili malo manje masne kobasice.  Prva reakcija sela je bila: pa nismo mi muslimani, pokvariće sve meso i slično. Treba napomenuti da su 70-tih godina svinje bile prilično masne, te da je tata baš zahvaljujući boravku u bolnici sa "djedom Alijom" došao do miješanih kobasica.

Naime spomenuti djed Alija iz Odžaka osta je doživotni tatin prijatelj, jer ga je tata poslužio za boravka u bolnici, a to poštovanje se prenijelo i na daljnja pokoljenja.

Kad smo već kod mesara i mesa spomenut ću i tatino pravljenje sapuna. Zašto je to pravljenje sapuna povezano sa mesom? Znam da je tata koristio staru slaninu, kože, kosti i slično za pravljenje sapuna. Zajedno sa živom sodom i iskustvom koje je "pokupio" u Wiesbadenu (Njemačka) gdje je radio 3 mjeseca u kemijskoj industriji (BASF). Ti sapun i su bile kocke krem boje koje je mama koristila za pranje veša, a ponekad bi netko odnio za probati prati se radi alergičnosti na industrijske sapuna.

I to je samo jedan djelić tatinih inovacija, bez obzira što je bio tvrdi tradicionalist i nije popuštao što se starih običaja tiče, ali nije odbacivao ni dobre novine.

(nastavak slijedi)

MOJ OTAC PEJO MATANOVIĆ - MATIČIN (PRANJKOV) 4 nastavak

O RAKIJI
 I tata je volio popiti, ali nije bio ovisni alkoholičar. Umjerenaš, moglo bi se reći, makar do predratnog doba. Poslije rata, gubitka svega što je imao i pogibije sina, nije se više povratio u svoju živahnost. Jeste da je kad je prešao 50 godina znala ga raznježiti rakija, pa je i plakao, ali bez opravdavati ga sinovski, ipak mogu shvatiti njegovu poziciju nakon 40, 50 pa i 60 godina teških životnih uvjeta. 

Ovo, rasplakati se, mama je nazivala " to rakija plače" a jedan dio ovih priča baš bi oslobodila rakija iz njega. Otkočila kočnice i onda bih saznao primjerice tko ga je zakinuo na dnevnicima (a bilo je toga u priličnoj količini), tko mu je ukrao što, tko je preorao među i slično. Imao je i jedno jako sujevjerje koje ga je godinama progonilo a to je da mu netko krade mlijeko. 

U nekim periodoma godine krave bi davale jako malo mlijeka i on bi pričao o tome kako "vještice'"  mu kradu mlijeko. On se kleo svime da je kao dijete vidio na nekom šlepu na Savi kako je neka žena prebacila štrik preko ramena i iz štrika muzla mlijeko. Za tu gatku, gatara bi morala znati ime krave i tko zna s kakvim đavlima se spetljati. 

Zato su naše krave imale dupla imena i ja sam morao biti izmišljivač. Imali smo po 5 pa čak i 6 krava tako da sam maštu mogao rabiti.

Tata je bio uvjeren da te vještice postoje i kad bi išao musti krave a bilo je malo ili ništa mlijeka padao bi u teški očaj. Bilo je i razumnih objašnjenja: kako krave rade, kako je slaba ishrana i slično.

Sada, poznajući naše suseljane i kako je bilo mudrih koji su bili u stanju zamagliti stvarnost i fizički ukrasti - pomuzti nam krave u nekom momentu, služeći se mudrošću i prijevarama, i uz to braniti ovo sujevjerje kao krivca. Nažalost, takvi su nam bili suseljane pa čak i najbliža rodbina. 

Ovo mogu donekle opravdati činjenicom da je Svilaj kao i cijela regija od završetka drugog svjetskog rata živio pod teškom represijom i da su mnogi žitelji pokleknuli te živjeli dupli život.

Ali to je drugo poglavlje. 

Vratiću se šljivama i rakiji. Tata je imao veliki nasad šljiva, u bašči, na okućnice. Oko 40-ak stabala madžarice, plus dva reda ranki (možda 20-ak). Još je i u Njivi (blizu Save) bilo 10-ak stabala madžarice. Osim ovog glavnog voća imali smo na okućnici dvije stare kruške, dvije stare jabuke,  višnje, dunje, orase, lješnjake, dudove i nezaobilazno grožđe.

(nastavlja se)

MOJ TATA SE RODIO U NEBU

                 zadnja foto našeg tate

Ovaj put ću opisati tatinu smrt. Zadnji dan, jer je 22.02 godišnjica njegovog rođenja u nebu.

Imao je dugo vremena visoki tlak koji ni lijekovi nisu skidali. Ja sam tih dana kupio auto i htio sam da i tata pođe sa mnom i mamom u Svilaj na ruševine. Bio se obrijao i skoro spreman poći, ali onda je odustao. "Ne mogu ", rekao je. Nešto vremena prije bio je otišao u Svilaj sa Markom tetke Matije i to ga je dotuklo. Nije mogao podnijeti toliko boli. Sve što je stvarao cijeli život, postalo je ruševina, pustoš.

Prvi faktor koji ga je dotukao  bijaše Andrijina pogibija na poslu. Prije nego su mu dali vijest o pogibiji, dali su mu injekciju - nemam pojma što, ali je sigurno da nije shvatio dugo vremena što se zapravo desilo.

Od toga se nije nikad oporavio. Klonuo je duhom. 

Dan prije smrti vodio sam ga ljekaru koji mu je dao injekciju za skidanje tlaka koja je on nije htio primiti jer mu je bilo loše kada je istu prvi put primio. Dok smo hodali ruku pod ruku zaustavio se i pitao me je li to traktor jer ga nije vidio a čuo je da prolazi pored.

Navečer je imao gadnu glavobolju i bilo mu je hladno i bez prestanka je molio Zdravo Marijo...

Ujutro me mama zvala i moždani udar ga je već bio pogodio. 

Ukočenom rukom i bez glasa,  nekom vrstom krika, ili bolje rečeno mumljanja pokazivao mi je raspelo, a ja sam otišao zvati hitnu pomoć. Koja je brzo došla i odvezla ga u bolnicu u Požegi gdje je umro oko pet popodne, tek malo iza kada je pristigao brat Anto, koji je u ono vrijeme bio na Trsatu (Rijeka) sa fratrima.

Sahrane je bila dva dana poslije, skupila se brojna rodbina i predvodio ju je bratić vlč. Perica Matanović sa jakšićkim župnikom. Troškove sahrane potpomogla je tetka Ana.

Dugo sam razmišljao o gestu kojim je tata tražio raspelo, križ. U onom momentu nisam shvatio da mu je razapeti Isus važniji od hitne pomoći. Život i znakovi koje sam vidio, doživio, opipao svojim rukama su mi pokazali da je to gola istina.

MOJ OTAC - PEJO MATANOVIĆ MATIČIN (PRANJKOV) 2 nastavak

ČIME SE BAVIO MOJ OTAC?

Bio je zemljoradnik i uzgajivač domaćih životinja. Kao i većina ondašnjih žitelja Svilaja i bliže okolice.

Tata je često napominjao da je nakon podjele obiteljske zadruge pripalo mu 5 duluma (pola hektara = 5000 kvadratnih metara) zemlje, a to je za ondašnje uvjete bilo ništa. Nije bilo dovoljno ni za uzgojiti malo kukuruza sa kojim bi uhranii jednu-dvi svinje za zimnicu i 5-6 pari kokoša kako bi imali friška jaja i nedjeljni ručak od starih koka ili pjetlića koje bi izlegla kvočka s proljeća. Tako da je išao kupovati zemlju. I raditi napola.

Okućnicu i kuću koju je kupio od Ilije (Ribičina) Grgić, oženjen našom najstarijom sestričnom Ivkom, isplatio je radeći na motici, tj kopajući po Slavoniji za dnevnicu. Nešto je dobio u miraz od Jagića. Radio je godinama napola Baricu babe Ruže i kad je bila odlučila prodati ju drugima ostao je kao popišan, razočaran...

Dokle mi sjećanje seže znam da smo imali zaprežna drvena kola koja su vozile naše krave. Bilo je nezaboravno voziti se na tim kolima koja su išla jako sporo i koja su nas služila do kupovine platona i traktora početkom 80-tih. Ja sam se kao momčić jako stidio te zaprege koja je bila ismijavana i na tv-u sa Dudekom u Gruntovčanima.

Tata je nakon definitivnog povratka iz Austrije sagradio veću štalu i svinjac i povećao broj životinja. Radio je marljivo i bez prestanka, prodavao mlijeko i ostale viškove proizvodnje i tako se životarilo. Znam da je jedne godine dobio neku diplomu jer je bio predao najviše mlijeka u zadrugu. A mlijeko smo nosili osim paroku i nekim učiteljima i slastičarima Bahriji i Bedi. Prodavao je i praščiće, telad (ponekad bi ugojio i bika), zatim bi redovno imao graha kuruzara, špica uz bundava, možda ponekad i krumpira, kukuruza, pšenice, ječma ... toga se ne sjećam. Sestra Ivanka kaže da se ovo potonje nije prodavala jer je trebalo nahraniti mnoga grla domaće živeži.

Ma jedno sigurno znam: a to je da se rakije nije nikada nijedan litar prodao. A ispeklo bi se puno, 300 pa i više litara. Istina je isto da bi se pokoji litar potrošio na masiranje. Malo više bi se spremilo u tj otpremilo s gostima ili u goste. A najviše je išlo nedjeljom poslije mise: čiče, ujak, kumovi i druga čeljad bi se došla "pričestiti". Uvijek se "sipala" mala flaša, dvodecka ili trodecka, ali bi se išlo točiti  pofajn puta. Tako sam i ja još za ranog mladenaštva znao ići izvući tegljicom  iz bureta i natočiti u flašku. Buradi je bilo više i sva su stajala u ambaru (netko je ambar zvao udžera) pa bi tata rekao natoči iz ovog ili onog bureta.

(nastavak slijedi)