foto: tata u Beču 70-tih godina prošlog stoljeća
Pejo Matanović drugi sin Franje i Ivke (r. Ilić).
Od 1945. ostaje bez roditelja sa 4 brata i dvije sestre.
Dvije godine vojske proveo u Makedoniji služeći kao bolničar.
Oženjen od 1955. sa Anom (rođena Jagić), također iz Donjeg Svilaja. Imali su četvoro djece: Andrija (+1995}, Anto, Franjo i Ivanka.
1964. se dijeli zadružna obitelj i preseljava sa ognjišta blizu Kruščika uz Savu među Grgiće preko puta župne crkve Imena Marijina.
1969. odlazi 3 mjeseca u Njemačku (Wisbaden), poslije radi 2-3 godine u Austriji, prvo u Beču zatim u Grazu odakle se definitivno vraća sredinom 70-tih te se posvećuje poljoprivredi. 1992. ostavlja sve i zajedno sa obitelji bježi od smrti u Slavoniju, neki vrijeme u Kuzmici a zatim u Jakšiću gdje ga zatječe 1995. pogibija najstarijeg sina Andrije, a dvije godine iza umire od izljeva krvi u mozak prouzrokovanog visokim krvnim tlakom. Sahranjen na mjesnom groblju u Jakšiću.
foto: tata i ja pečemo rakiju 1991.
Ja kao njegov sin ću pokušati dati svoje viđenje i prisjetiti se nekih za mene važnih detalja.
Bio je srednje visine (za naše krajeve: 165-170 cm), nikada prekomjerne težine, kosa mu je bila skoro crna dok nije posijedila i nije ju izgubio. Imao je i čvrste zube koje je također zadržao do smrti bez nekih posebnih zubarskih zahvata. Zapravo se ne sjećam da li je ikada i otišao zubaru ili je to obavljao kod djeda Bariše. A možda je imao i zlatni zub napravljen kod Ome u Odžaku.
U selu je svatko imao svoj nadimak tj primenjak po svilajskom govoru. Tata je imao primenjak Šironja, što je bilo po imenu vola ili po širi (sok od šljive u procesu fermentacije) to nikada nisa doznao.
U Svilaju e bilo najmanje 5-6 muškaraca sa imenom Pejo i prezimenom Matanović. Uz primenjak se zato stavljao još jedan pridjevak, primjerice iz koje grane Matanovića je Pejo. Tata je bio Matičin, drugi ke bio Markin, pa Tašin, pa Čarganov, Baričim….
Ovo je valjda bilo po nekoj babi Matiji (Matica), mada je tata htio zavesti drugi pridjevak govoreći da smo mi Pranjkovi – opet valjda po nekom djedu Franji.
A sa imenima i primenjacima nije završavalo tu, nego je netko imao i cijelu gomilu pridjevaka, pogotovo ako dotični ne bi se ljutio na dani mu primenjak. Tako je tata imao još primenjaka jer se i nije previše ljutio.
Bio je uglavnom veseljak i imao je diplomatsku žicu jer su ga često zvali da ide miriti posvađane. Sjećam se da je jedanput nečija kćerka bila pobjegla za momka muslimana u Odžak pa je tata išao u diplomaciju koja je trebala vratiti djevojku. Govorim o događajima iz sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Osim diplomatskih zaduženja zvali su ga da dođe opremiti, oprati, obrijati mrtvaca. Govorio je da to nije ništa strašno, da „mrtvi ne prde“ i u tim slučajevima nije imao predrasuda. Pomoglo mu je u tome i zvanje bolničara tijekom služenja vojnog roka, a uz ostalo je davao injekcije, davao zdravstvene savjete i slično.
Životna njegova priča govori da od djetinjstva bio naviknut teškom radu na polju, po štalama i drugdje.
1942. ostaje bez majke, koja po njegovom pričanju umire najvjerojatnije od zatrovanja krvi*. Drugorođeni od sedmoro djece preuzima teret obitelji jer najstariji čiko Mato nikada ne preuzima inicijative a ostali su bili maleni. Često nam je govorio kako bješe ranjen svjetlećim metkom u koljeno što je ostalo bez posljedica jer se vjerojatno radilo o površinskoj rani. U istim bitkama za obranu kuće kao četrnaestgodišnji dječak vozio je na zaprežnim kolima ranjenike i poginule.
foto: tata i mama u izbjeglištvu (travanj, 1995.)
*ovdje sam izmijenio tekst jer je Ivanka, moja sestra, provjerila da je jedna druga žena (Janja, žena Bože) bila ranjena i podlegla.
(nastavlja se)
