Kad 70-ih izađem iz dvorišta i krenem prema Savi susrest ću cijeli niz skromnih obiteljskih kućica, a danas je od tih jako malen broj ostao nepromijenjen. Zapravo su uglavnom sve prepravljene nakon posljednjeg rata.
Prva od tih sa lijeve strane, a koja je već bila ranih sedamdesetih, je kuća Ive Djebone, zatim kuća djeda Bariše Grgića, pa slijede od nepromijenjenih Tubakova, Dundina, Buđanova i Bjeloševa i onda od Save prema crkvi s druge strane imaju ostaci kuće Peše Markina, zatim stara kuća od Vasića, pa Mate Tašina. Iza raskršća a prije od zgrade mlina je kuća djeda Nikole Jukića i onda do crkve samo još kuća Tadije Ivkarina. Sve ostale kuće su uzidane od druge polovice 70-ih do rata 1992.
Ovim putem sam najčešće prolazio goneći krave ili odlazeći u njive. Kroz selo je prolazilo više autobusa negoli auta i preko ljeta su iza njih išli oblaci prašine. Automobili su dolazili zajedno s gastarbajterima negdje u drugoj polovici sedamdesetih. Tako je jedanput dok sam gonio krave jedan što je vozio žutu opel mantu stisnuo po gasu od crkve prema Savi ostavljajući oblak prašine i malo prije raskršća kočeći se zabio u tarabu između mene i krava. Dok se slegla prašina i dok se skupio svijet ja sam već odmicao polagano prema Savi, dok su neke žene počinjale nabrajati da je tamo bilo dijete a druge su pokazivali kako odlazim za kravama mašući svojim štapom.
Kroz cijelo selo je bilo puno ljudi po dvorištima, ispred dvorišta, po ulici i moralo se svakog pozdravljati jer sam jedanput bio dobio kritiku da prolazim pored baba kao mumija.
U kući babe Lize (Benića) bila je prva svilajska slastičarna Budva. Kuća je bila identična polovica mlina samo gospodska zgrada i veselo ofarbana, više se ne sjećam u koju boju.
Mlin su držali Barišići i često sam na biciklu pored sebe vozio jedno vreću da samelju bjelića za prove i pure. Bio je čudan i taj mlin gdje su negdje gore na povišenom sipali kukuruz a dolje izlazila brašno, baš pravi doživljaj tako da se isplatilo gurati bicikl s vrećom.
Stara Vasića gostiona bila je čini mi se tamo gdje je sada kuća Marka Vasića a poslije se preselila na raskršće prema artercu gdje su i sada vidljivi ostaci. Na raskršću su imali gostionu i Ćiranovi i činjenice su da ni jednim ni drugim nije falilo mušterija. Od ugostiteljstvo tu se još pred rat bio pojavio i padobrančev kafić prije samog rata, danas se adaptira u kuću.
Ćiranovi su poslije rata bili otvorili prodavnicu isto kao i Jukići preko puta i gdje još uvijek stoje natpisi. A i dvorištu je Katarinin frizerski salon.
Ne treba zaboraviti da je restoran Ana za vrijeme graničnog prijelaza skelom bio u kući Marka Markina a blizu je još bio i kiosk za piće te osim kontejnera policije, carine i razne špedicija i uopće vrlo živahno tako da je nekadašnji sokak što je vodio prema Savi dobio prednost nad nekadašnjim glavnim putem što je išao kroz selo.
Kao što rekoh sve ostale kuće koje su od crkve do Save obnovljene ili neobnovljene su napravljene u gastarbajtersko doba jer je najveći dio pučanstva živio (dobro) od zarađenog u inozemstvu, ispočetka najviše u Njemačkoj, nešto malo u Austriji a kasnije u Švicarskoj.
Još jedna građevina je značajna a to je današnji mjesni dom koji smo započeli graditi 1985. navozeći šljunak za temelje. Poslije sam otišao u Brod i nisam slijedio izvođačke radove. Znam da je prije rata bio u funkciji a poslije rata to je bila prva "crkva" za održavanje Svete Mise. Prije gradnje Doma tamo su bile dvije ogromne lipe, stari su to zvali "kod škole" mada nije bilo nikakve zgrade, i tamo su dolazile "šatre i ringišpili" na Jurjevo.
Ovi moji turistički vodiči bi dobro išli sa cijelim rodoslovljem Svilaja, kao što je to napravio Ivo Lubina za Vrbovac, ja zato nemam vremena i nadam se da će to netko uraditi.
(nastavak slijedi)
