foto fm
(godine sedamdesete)
Izlazeći iz dvorišta (avlije) kroz drvenu kapiju ispred mene se nalazi ogromna stara crkva (srušena 1992. godine). Stari prašnjavi ili blatni put prolazi pored Česme - bunara koji se sada nalazi u crkvenom dvorištu. S desne strane naše kapije je viganj, kovačka radnja kovača Ilije Grgića, već sedamdesetih posao je preuzeo njegov sin Mijo, zvani Gigan. Često sam sjedio na babku od naše kapije i gledao kako tetak Mijo potkiva konje. Bijaše to malena radionica sa velikim nakovanjem u sredinu a nasuprot ulazu bijaše također veliki mijeh za raspuhivanje vatre. Pored babka bijaše i veliko stablo oraha koje davaše hladovinu. Zatim je išla kuća na čijem jugo-zapadnom ćošku bila visoka topola koju je jedanput izrezao Pičija s motorkom. Idući prema školi uz kraj (što bi danas značilo pješačka staza), prije Česme, je bio jedan kamen koji je bio gladak, neispisan. Ne znam mu porijekla niti da li je uklonjen prilikom gradnje novog asvaltiranog puta. Uz kamen je bila bandera na koju bi se uspuzavali medvjedi koje su vodali cigani s bubnjem pa su još i plesali za neku nagradicu u hrani.
Česma je bila aktivni bunar gdje se moglo zgrabite vode vrteći jedan kotač od šinskih kola što je nama djeci bila velika zabava. Voda se izlivala u udubljenje unutar bunara i kroz željeznu cijev izlazila u betonsko korito gdje se mogla pojiti marva. Nama je to korito služilo i za pucanje topova od blata, igra koja se odraslima nije sviđalo jer bi osim korita zablatili i odjeću.
Iza Česme na lijevo je put prema groblju, Nevoljici i Vrbovcu. Tim putem su do rata išli sprovodi koji su krećali od kuće pokojnika.
Odmah iza raskršća je bila Bušćanica (Bršćanica), od mog rođenja već neaktivan potok, ali je svejedno bila jedna velika japaga gdje smo se po zimi klizali a po ljeti bilo kupalište gusaka i pataka. S lijeve strane je bio utvaj (ledina ili ničija zemlja) sve do državnih koševa koji su bili uz kanal. Bila su dva dugačka koša za kukuruz i po mojoj dječjoj procjeni duži od 50 metara, a meni se činilo više i od stotinu metara.
Nizvodno uz kanal na Fatarevoj zemlji bio je betonski bunker iz drugog svjetskog rata, danas zatrpan zemljom.
S druge strane kanala je bio magazin, pa onda zadruga gdje je bila prodavnica a iza je bila mljekara i još nekakve kancelarije, čini mi se i matični ured. Zatim je dolazila stara škola, također srušena u ratu. U njoj je bilo 8 učionica do izgradnje nove škole. Poslije su se u staru školu uselile pošta i banka. Školski hodnik i zadnja učionica u prizemlju su korišteni mnogo puta kao kino dvorana, a isto tako i kao diskoteka i sala za igranke. Da ne spominjem ostale funkcije tog prostora koje su bile mnogovrsne. Iza škole su bila igrališta, najdraži dio škole većine đaka.
A iza igrališta su bili stanovi (4) za učitelje.
Ispred škole, u prigodnom parkiću je bio spomenik s petokrakom NOB-u, vandaliziran u ratu, i danas vidljivi ostacima tog spomenika.
S desne strane iza starog korita Bušćanice bile su dvije kuće Ravnjaka zvanih Bjelkini i jedna Grgića - Stjepana Ribičina - autora nekih pjesama za Svilajske zvuke. Na njegovom placu pored puta su bile trešnje kojima su djeca kidale grane kradući ih kad su bile zrele. Kod Bušćanice je bio Bjelkin bunar u koji je u toku 2 svjetskog rata pobacano oružje pa je zasut, tako se govorilo pa su dječaci iz okolice bili započeli iskopavanje ali bez arheoloških rezultata.
Između Ribičine kuće i kanala bila je njiva (Matića) određena za stočnu pijacu svakog ponedjeljka. E da, Svilaj i okolica su imali toliko stočnog fonda da su svaki ponedjeljak tu bili prisutni Rifo i Ruto,
nakupci iz Odžaka. I naravno, ne samo oni, već jedno šarenilo koji je imalo kulminaciju pred rat, a gdje je dolazilo i puno slavonaca, iz sada susjedne države Hrvatske. Po kanalskom nasipu se išlo prečac na Strnjak, preko Zateca.
Iza kanala je bila Bojdina kuća i još nečija iz te familije koju su kasnije kupili Bedo i Bahrija i preselili slastičarnu Budva.
Poslije je slijedila kuća Tete Ane koja je čistila školu, bila podbornica. A iza kuće babe Kaje Pirčeve je igralište nogometnog kluba Mladost koja je uvijek prala njihove dresove.
