Kako je mama pripremala lukšiju i okuhavala bijeli veš u parijenci.
Ovako sam opisao parijence, prakljaču i lukšiju, objavljeno na ovom istom blogu, a zapisano početkom 90-tih, netom prije rata, u RIJEČNIKU EGZOTIČNIH RIJEČI, tako bijah nazvao onu prvotnu bilježnicu:
28.
PRAKLJAČA – drvena naprava koja služi kao pomagalo prilikom izbjeljivanja rublja.. Istesana je u obliku krova na dvi vode sa okruglom ručkom, dok je donja ploha ravna i sa njome se tuklo po rublju (pr. Kako se samo mlatilo sa onom prakljačom po rubinama da je sve zvečalo.)
29.
PARIJENCA – naprava koja je služila za zaparivanje rublja. Rublje bi se zajedno sa lugom (pepel) od drva složilo u parijencu i onda bi se preko toga sipala kuvajuća voda (ako me sjećanje dobro služi). Izrađena je od šupljeg drveta, u obliku cijevi, visine najviše do jednog metra (pr.Moraću pitati mamu je l’ se lug stavljao i u lukšiju kao i u parijencu.)
113.
LUKŠIJA – sredstvo za pranje kose u prijašnja vremena, ono što bi danas bio šampon ( pr. Lukšija se pravi ovako: provriješ vodu i u nju sipaš lug pa pustiš da se oladi, zatim to procijediš i eto ti prirodnog šampona koji su koristile tvoje bake.)
Teško je zaboraviti te značajne radnje kojima sam u ranom djetinjstvu bio asistent. Sjećam se naše parijence i prakljače.
Ja sam bio jako malen da bih sve detalje pohvatao, ali sam zato našao vrlo precizan i preciozan zapis garevačkog svećenika Ante Burića na portalu župe Garevac:
Ja sam bio jako malen da bih sve detalje pohvatao, ali sam zato našao vrlo precizan i preciozan zapis garevačkog svećenika Ante Burića na portalu župe Garevac:
Otkano laneno ili konopljeno platno bilo je grubo i neprikladno za uporabu. Stoga je trebalo, prije nego se upotrijebi, smekšati ga i ubijeliti. U ono vrijeme nije bilo današnjih strojeva za pranje rublje ni izbjeljivača, ni omekšivača ni deterdženata. Trebalo se snaći. A snalazilo se tako da se platno stavljalo u parjenicu. Parijenca je bila drvena cijev promjera sedamdesetak centimetara i visine oko jednog metra. Napravljena je na vrlo jednostavan način. Negdje uz rijeku Bosnu otsječena je velika topola ili vrba. Prepilana je na rečenu visinu i sredina joj je izdubljena tako da je ostao obod debeo oko pet centimetara. Eto to je bio preteča današnjeg stroja za pranje rublja. U blizini bunara na zemlju postavljene su podnice (daske) a na njih jednim otvorom prema dolje parijenca. U šupljinu parijenice naslagano je i nagnjeteno novootkano platno. U isto vrijeme stavljen je kotao vode da proključa (u Garevcu se govorilo da provrije). Kada je voda provrila u nju je sasut pepeo od drva (ne od uglja). Tako je napravljena lukšija. Potom je lukšija izlivena u parijencu i sve je poklopljeno poklopcem. Tako pokišeljeno platno ostavljeno je da prenoći. Sutradan je platno izvađeno iz parijenice i dobro isprano. Platno se pralo prakljačom (plosnat komad drveta s drškom kojim se udara rublje kad se pere. HER) i po nekoliko puta ispiralo u čistoj vodi. Nakon toga ponovno je stavljano u parijencu i ponovno ispirano. Proces se ponavljao po nekoliko puta. Kada je tako nekoliko puta popareno i isprano, platno bi se navečer prostiralo po čistom snijegu, kojeg u ono vrijeme zimi nije nedostajalo, da izmrzne. I ovaj proces ponavljao se kroz nekoliko noći. Tek tako obrađeno platno moglo se upotrijebiti za košulje «prēđe».
To je doista značajan tekst znalca. Ja se sjećam kako je mama slagala čaršave i skutije u parijence. U ono vrijeme drugih tkanina koje smo koristili te vrste nije bilo u našoj kući. Možda kakva bijela košulja ili gaće se također okuhavahu, ali nisam siguran da se industrijska roba mogla prati na taj način. Sjećam se i lukšije od luga te da je mama prala i kosu u toj lukšiji. A lug je morao biti od čistog, mekog drveta, to jest vrba ili topola.
Za pranje je trebalo i korito a nama je Iva Koljić iz Slavonije pravio to betonsko korito da bi se na njemu moglo tući prakljačom. A to je korito imalo i drugih namjena, osim za pranje, kupanje (po vrućini) i krave su pile iz njega vraćajući se sa paše. Skoro svaka kuća u Svilaju ga je imala. Tijekom rata ('92-'95) okupatori i pljačkaši su odvezli sva ta korita za negdje praviti barikade... tako su nestale i parijence i prakljačo i sve što su generacije svilajaca sačuvale, napravile, izmislile...
foto preuzeta sa:
Parijenca i prakljača su brzo bili izašli iz upotrebe jer je bio došao "plavi radion" prašak za ručno pranje rublja tako da su i parijence i prakljačo i još mnogo toga otišli u većini slučajeva za ogrijevne potrebe dok je puno toga završilo i na Stružcima ili nekom drugom mjestu okolo sela gdje se bacali smeće
Iz vremena parijence moram napomenuti i glasanje grlice.
Naime, jedanput dok sam asistirao pranju sa prakljačom i parijencom čuo sam gukanje grlice i pitao sam mamu što govori grlica. Mama mi je rekla da govori "kupuj kruv kupuj kruv" jer je gladna. Ja sam u tom momentu jeo kruh i bijah stavio nekoliko mrvica na dlan i pružio ih prema grlici govoreći: "nemoj ići kupovati kruv... evo... na jedi".
