Ovih dana naša mama će napuniti 87 godina (10 godina leži u krevetu ne može na noge)
RUVO
Obećah opisati ponešto od svekolikih radova koje je činila moja mama a i mnoge druge mame iz onog vremena u ondašnjem našem Svilaju.
Kad nam se rodila sestra Ivanka odmah su počele i pripreme za ruvo.
Ruvo ili ruho, za one koji ne znaju je bila oprema, sve ono što mladoj treba u novoj kući, u onoj u koju udajom dolazi. Dobro se sjećam onih davnih svatova koji su išli sa konjskim zapregama, 5 ili 10 ili zavisi koliki su bili svatovi, sve ulašteno , okićeno i veselo. Ispred svih je išao barjaktar na konju sa barjakom, zastavom.
A iza svih je išlo to ruvo. Ovako ga opisuje Benković Zvonko u svme doktorskom radu (PROMJENE SVADBENIH OBIČAJA U TOLIŠKOME KRAJU OD KRAJA 19. STOLJEĆA DO SUVREMENOGA DOBA, Zagreb 2018.) kojega preporučujem da nađete na webu i pročitate.
Miraz
Uloga se miraza mijenjala postupno. U suvremeno doba dogovor dviju obitelji o vrsti miraza i njegovoj vrijednosti nije predstavljao preduvjet za sklapanje braka. Krajem devetnaestoga stoljeća djevojke su ga same priređivale, a prema uspješnosti izrade procjenjivalo se njezino umijeće rada. Pored miraza djevojka je sa sobom nosila ostalo ruvo koje se sastojalo od raznovrsnih tekstilnih predmeta, namještaja (ormara, kreveta, stolica, stolova), industrijske odjeće i svile. Sve do kraja devedesetih godina djevojaĉko se ruho
prevozilo javno i to ĉetvrtkom u popodnevnim satima. Po njega su u traktorskim prikolicama išli enćija i čajo te djevojke i mladići iz zaruĉnikove kuće. Posljednjih dvadesetak godina prijevoz ruha postao je privatan ĉin. Više se nije trebala pokazivati koliĉina spremljene posteljine, vrsnost veza i rada ni broj soba koje je djevojka dovezla u mirazu, nego se sve više vrednovalo obrazovanje, mogućnost zapošljavanja i eventualni rad u inozemstvu. Kroz posljednjih stotinjak godina uloga samoga miraza promijenila se od toga da je u proširenim, zadružnim obiteljima on bio presudan za udaju do toga da se više ne vozi u obiteljsku kuću mladoženje, nego je on postao osnova za novo, samostalno kućanstvo. Mnoge djevojke posljednjih godina nisu dovozile ništa, izuzev osobnih stvari, a sve ostalo su ili nasljeđivale u mladoženjinoj kući ili su kupovale nakon svadbe od novca koji im preostane od svadbenoga dara.
Mama i tata su odmah po rođenju Ivanke doveli babu Zeku (Kata r. Jagić bila udana valjda u Matanoviće... nisam siguran, možda je i obratno, morao bih pitati) koja je otpočela tkati ćilim na našem stanu. Poslije je i mama tkala još nešto, možda ponjave, možda čaršave a zasigurno znam da je tkala "trulje" - čini mi se da su se tako zvali tepisi-staze istkani od ostataka tkanine, starih dijelova odjeće izrezanih na vrpce.
Osim ćilima, ponjava, peškira što su se tkali na stanu još je mama vezla jastučiće i plela telke. Vezeni jastučići su svima poznati dok se možda manje zna o šaranim telcima. To je vrsta pletenih vunenih čarapa sa karakterističnim šarama. Mama je imala do pred rat spremljenih teluka za oveće svatove, i sve je ostalo da odvezu pljačkaši 1992.
A sestra Ivanka se udala 1995. bez ruva.
Sjećam se dobro i tih izbjegličkih svatove - a izbjeglištvo se pretvorilo za većinu svilajaca u stalno preseljenje.
Bosna opustjela. U Bosni ostalo, ili se vraća, samo malo onih starih koji se malo pomalo preseljavanu. U raj ili pakao ne znam. Ma znam da se u Bosnu preseljavaju i raj i pakao. I to u onom razmjeru u kojem jesu, to jest prebivaju u ljudima, u ljudskim dušama. Vidljivo je to, vidljivo golim okom.
(nastavak slijedi)
