GROŽĐE, TOPOLE, KOBASICE...
Što se grožđa tiče, oduvijek smo imali jednu virnicu autohtonog našeg grožđa. Bijelo grožđe koje je sazrijevalo oko Pozarića (Ime Marijina 12.09) i vjerojatno je bilo donešena iz Stojne gdje je nekad bio vinograd. Točnije, do iza drugog svjetskog rata kada su vlasti naredile da se moraju isjeći vinogradi, navodno zbog "peronospore" - tako su nama objasnili u školi. A u Stojni je ta loza se održala u šumi skoro do zadnjeg rata devedesetih godina.
Što se grožđa tiče, oduvijek smo imali jednu virnicu autohtonog našeg grožđa. Bijelo grožđe koje je sazrijevalo oko Pozarića (Ime Marijina 12.09) i vjerojatno je bilo donešena iz Stojne gdje je nekad bio vinograd. Točnije, do iza drugog svjetskog rata kada su vlasti naredile da se moraju isjeći vinogradi, navodno zbog "peronospore" - tako su nama objasnili u školi. A u Stojni je ta loza se održala u šumi skoro do zadnjeg rata devedesetih godina.
Međutim, moj otac nije odustajao pa je zajedno sa pokojnim bratom Andrijom i u bašči napravio tri reda raznih vrsta vinove loze, većinom donešenih iz Hercegovine. Zadnji rat je uništio sve.
Tata je u biti bio inovator, isprobavao je raznorazne stvari. Osim sa voćem, primjerice, bio je zasadio kanadsku topolu u Njivi od Save, računajući da će to biti miraz sestri Ivanki. Bilo je preko 100 stabala, možda i 150.
I taj plan mu je pokvario rat.
U Stojni, tamo gdje je bio vinograd, zasadio je bagrem zaradi ogrijevnog drva. Ovdje ću samo napomenuti da su ona naša pitoma brda, zadnji obroncima planine Vučjaka ispred nepregledne slavonske ravnice, do 1945. bili obrađivna polja, voćnjaci i vinogradi. Početkom 70-tih pošumljen je Dančik, brdo na kojem su Švabe (Nijemci) koji su došli sa austrougarskom vlašću "uzgajali pšenicu i jeli bijeli kruh" - govorili su stari ljudi. Posađeni su borići, za potrebe fabrike Natronka iz Maglaja a sada je to već stara šuma.
Poslije su sve više napuštane Stojne, Kovačuše, Perićke... sve manje obrađivane tako da je danas šuma faktički sišla do Višića gdje je mjesno groblje.
Osim sađenja voća i šume, tata je bio pionir u našoj sredini u pravljenju kobasica od svinjskog i goveđeg mesa. Prije tradicionalnih jesenjih mesara (svinjokolja) kupio bi kakvu jalovu kravu zajedno sa čikom Antom te bi je zaklali i meso pomiješali te pravili malo manje masne kobasice. Prva reakcija sela je bila: pa nismo mi muslimani, pokvariće sve meso i slično. Treba napomenuti da su 70-tih godina svinje bile prilično masne, te da je tata baš zahvaljujući boravku u bolnici sa "djedom Alijom" došao do miješanih kobasica.
Naime spomenuti djed Alija iz Odžaka osta je doživotni tatin prijatelj, jer ga je tata poslužio za boravka u bolnici, a to poštovanje se prenijelo i na daljnja pokoljenja.
Kad smo već kod mesara i mesa spomenut ću i tatino pravljenje sapuna. Zašto je to pravljenje sapuna povezano sa mesom? Znam da je tata koristio staru slaninu, kože, kosti i slično za pravljenje sapuna. Zajedno sa živom sodom i iskustvom koje je "pokupio" u Wiesbadenu (Njemačka) gdje je radio 3 mjeseca u kemijskoj industriji (BASF). Ti sapun i su bile kocke krem boje koje je mama koristila za pranje veša, a ponekad bi netko odnio za probati prati se radi alergičnosti na industrijske sapuna.
I to je samo jedan djelić tatinih inovacija, bez obzira što je bio tvrdi tradicionalist i nije popuštao što se starih običaja tiče, ali nije odbacivao ni dobre novine.
(nastavak slijedi)
